Slobodni tisak u prilog starim zanatima iz skopske čaršije. Kroz razgovore s obrtnicima pokušat će ih sačuvati od zaborava, upoznati mlade naraštaje s tradicijom koja se u Čaršiji održava stoljećima. Možda prilozi budu poticaj nekom mladom čovjeku da za svoje buduće zanimanje odabere zanat i tako nastavi tradiciju. To će trgovine spasiti od trajnog zatvaranja.

Qazim Matoshi je postolar. U Staroj skopskoj čaršiji radi više od 50 godina. Za postolarski zanat odlučio se zbog mlađe braće koja su radila drugdje. Njih je, kaže, umjesto radnika učinio vlasnicima svoje radnje. za "Slobodni tisak " kaže da je ručna izrada cipela teška i dugotrajna, rade se po mjeri baš za vaše stopalo. Nasljednika nema, kaže da oni koji žele ručno rađene cipele ne kupuju kod njih nego u Italiji.

- Zanat je težak i polako se gubi. Polako se urušava zbog niskih cijena onoga što se uvozi, ali i zbog nedostatka ljudi, nitko ne želi raditi, uvoz je velik, Kina je problem, jeftino se nosi, nitko ne vidi kvalitetu – kaže Matoshi. .

Njegovi počeci u ovom zanatu bili su nakon srednje škole.

- Imao sam dva brata koji su drugdje radili kao postolari. Bili su mlađi od mene i zato sam se vratio raditi za sebe. Onda sam upisala dizajn u Istanbulu, dobila diplomu nakon godinu dana. Od 1976. do 2000. bilo je zlatno vrijeme za Bazaar, za proizvodnju obuće. Proizvodili smo razne vrste obuće, ne može se nabrojati, sve što smo vidjeli smo kopirali i napravili. Nema broja - kaže Matoši.

Proces proizvodnje kaže da je u početku jako teško, prvo se nacrta cipela, napravi kroj. Zatim se odabire koža, reže se koža, kroji podstava, šije, montira. Kazim objašnjava da je postolarstvo znanost, umjetnost.

- Nema novih generacija, nema razloga zašto bi ih bilo. Par cipela koje sam napravim koštat će me 25 do 30 eura. Trebao bih ih prodati za 40 ili 50 eura. Ako kažem 50 eura, kupac mi kaže da će kupiti 10 pari na tržnici. Ali postoje oni koji razumiju što je kvaliteta. Ali ni oni ne naručuju. Onaj tko zna što je kvaliteta ide u Grčku i Italiju i tamo kupuje.

Matoshi kaže da je koža s kojom rade kvalitetna i dugo traje. Zbog nezainteresiranosti više ne prati trendove, ne proizvodi, samo prodaje kožu.

- Star sam, imam 73 godine. Imam nasljednike, ali oni ne rade kao postolari, imam sina, peto dijete, ali on je student i ne želi raditi. Nevjeste i mladoženja dolazili su raditi opanke. Svatko je tražio nešto posebno. Došao par, tražili su cipele za vjenčanje. Bili su na vjenčanju u Ohridu, ona želi cipele u stilu Al Caponea i Bonnie Clyde. Radili smo ih naravno. Najdraže razdoblje u mojoj karijeri su osamdesete, od 1980. do 2000. godine. Posla je bilo puno, samo je trebala želja da se to ima. Bilo je to zlatno vrijeme za sve zanate – kaže Matoshi.

Matoši kaže da ni za što ne bi mijenjao svoj život ni profesiju.

- Da ponovo imam 30 do 40 godina, opet bih bio postolar, a kada bih mogao vratiti život, opet bih bio to što jesam - kaže Qazim.

Proces izrade ručno rađenih cipela i intervju s kolegicom Agnesom Chavoli pogledajte ovdje: 

U petak očekujte video o najnovijem krojaču muških odijela Celaidin Mani.