Dok smo se igrali industrijalaca i dok smo razmišljali samo o tome kako prenatrpati Skoplje, kako bismo susjedima ležerno s terase dodavali vruću kavu, istina nam se pljusnula u lice. Došao je u obliku luka. Luk se prodavao za 90 denara, a stigla je vijest da je prešao stotku! Samo zato što nemamo svoj luk.

No oni koji imaju malo duže pamćenje sjetit će se da je prije desetak godina luk trulio na poljima, a revoltirani poljoprivrednici su ga bacali jer ga nije bilo kome prodati. Seljaci se sjećaju i da su im jabuke istrunule, seljaci prolijevali mlijeko po ulicama...

Do sadašnje cijene luka, koja je stvorila neviđenu paniku među kupcima, bio je dug put pogrešaka. Ali ako se prošlost ne može popraviti, što se može učiniti s budućnošću? I puno i malo – odgovor je negdje između.

Sela su bila pusta. U njima su se kuće raspale. Gube se navike i znanje. Infrastruktura je bila i ostala blatnjava cesta ili tanki asfalt koji su pojeli oni koji voze kamione tek toliko da sagrade vikendicu. Pola Zapadne Makedonije ima nove kuće, ali sa spuštenim roletama. Oko njih umjesto plodnih polja – gole livade.

Istok je također prazan. Gledam ovih dana na TV-u razgovor s jednim seljakom koji je posadio ljute papričice u plastenike i zrele su za branje. Kaže da jedva preživljava s radnom snagom. Ali ne od nas, nego od Albanije i Srbije, jer naših Argata više nema. Žali se i na cijenu paprike koja je znatno niža nego lani. Gdje god da bude, mladi luk će stići. Neće biti iznenađenje ako se i njegovi proizvođači žale na nisku cijenu. Polako ćemo vjerojatno zaboraviti na luk od 90 i 100 denara, uvezen iz inozemstva. No kako je krenulo, zadesit će nas neki drugi “luk” i to puno ljući od ovog sadašnjeg.

Vlasti više puta poručuju da pokazuju veliku brigu za poljoprivrednike. VMRO-DPMNE (kada je bio na vlasti) postavljao je standarde s milijunskim iznosima subvencija. 2006. godine za subvencije je izdvojeno 18 milijuna eura (dotad nezabilježen iznos), sljedeće 27 milijuna, 2008. godine 45 milijuna eura, pa su svake godine iznosi bili sve veći i veći, pa se sadašnja Vlada ponosi što kažu da će ove godine za subvencije poljoprivrednicima biti izdvojeno gotovo 120 milijuna eura. No, ključno je pitanje što se postiglo s novcem koji su svi građani dali kroz proračune za razvoj poljoprivrede? Sama činjenica da je sve veća ovisnost o uvoznoj hrani ujedno daje odgovor. Odgovor je i u sudskim postupcima zbog zlouporabe potpora od strane desetaka poljoprivrednika, ali i državnih službenika.

Ove godine, kako je najavio ministar poljoprivrede Ljupčo Nikolovski, krećemo s najvećom reformom poljoprivrede u povijesti. Poljoprivrednici će dobiti novac unaprijed, unaprijed, kako bi mogli proizvoditi, cjelokupna domaća proizvodnja ostat će doma, u našim objektima, a po prvi put krećemo i s ortofoto snimanjima, preko kojih ćemo provoditi preciznu kontrolu. je li zemlja obrađivana, što će biti ključno za isplatu potpora. Nikolovski je naglasio da dosadašnje subvencije nisu dale očekivani rezultat. No, nejasno je zašto mu je trebalo toliko vremena da to shvati, a ministar je od 2017. (osim pauze kada je otišao “na izlet” u borbi protiv korupcije).

Pred ministrom je sada novi veliki izazov – kako sačuvati poljoprivredno zemljište pred naletom solarnih elektrana. No vjerojatno će najveći izazov biti kako zainteresirati mlade za poljoprivredu. Poljoprivreda nema alternativu. Bez svega se može, ali bez hrane i vode ne!