Budućnost naših sjećanja

miroslav grčev
Miroslav Grchev. / Fotografija: Privatna arhiva

Zašto bi se ta virtualna ava, prohujana i nošena vjetrovima vremena, išta pitala, zašto bi se i dalje koristio pojam ljevica koji je odavno izgubio svaki prepoznatljivi sadržaj, zašto bi postojala riječ za nešto što ne samo da ne više postoji, ali i samim spominjanjem izaziva nesporazume i zablude?

Svaki dan nestane neka životinjska ili biljna vrsta, neki jezik, neki zanat. Bogati postaju sve bogatiji, a siromašni iz dana u dan sve siromašniji. Svaki dan manjina zna sve više, a većina manje. Neznanje se širi alarmantnom brzinom. Problem raspodjele bogatstva je sve veći, nejednakost je bez presedana u povijesti, a eksploatacija resursa dosegla je đavolske razmjere. Šačica super bogatih pojedinaca i korporacija vlada svijetom. Ne znam više da li sjene ili slike više skrivaju našu stvarnost.

Možemo se o tome svađati do sudnjeg dana, ali nema sumnje da smo izgubili sposobnost kritičkog sagledavanja i analiziranja onoga što se u svijetu događa. Zato se i nakon dvije i pol tisuće godina čini kao da smo opet zapeli u Platonovoj špilji.

Zanemarili smo svoju najhumaniju dužnost, misliti i djelovati. Pretvorili smo se u nekakva inertna bića, lišena sposobnosti otpora, nesklada i buntovništva, osobina koje su nas nekada krasile dugi niz godina. Očito smo došli do kraja jedne civilizacije, a ovaj koji dolazi ne obećava ništa dobro. Odnosno: neoliberalizam je samo novi totalitarizam, prerušen u demokraciju, od kojega je sačuvao samo fasadu.

Jose Saramago je svoje razočarenje, vjerujem boljim riječima, zapisao u svoju bilježnicu 29. svibnja, na dan kada pišem ove retke, ali daleke 2009. godine; godina utonula u globalnu financijsku krizu koje se više nitko ne sjeća, vjerojatno zato što svi klizimo niz njezin sve strmiji krater. I kao što ja danas njegovo razočaranje od prije četrnaest godina doživljavam kao svoje, tako se stari književni brdo i životni komunist prisjeća svoje reakcije od prije četrdeset godina, kada se svijet čudio krajnje besmislenom ljudskom slijetanju na Mjesec. Ova avantura, tada slavljena kao najveće postignuće ljudske civilizacije ikada, bila je samo grandiozno odvraćanje pažnje od zlokobnih posljedica čovjekovog djelovanja protiv života na vlastitom planetu.

Takozvani "veliki korak za čovječanstvo" bio je samo veliko mjesečarenje koje je omogućilo ne samo zaslijepljenim konkurentima Hladnog rata, već i svima nama gledateljima u svjetskoj areni da zaboravimo da jedini veliki koraci za čovječanstvo nisu i nikad bit će gore među zvijezdama, ali dolje, uvijek i isključivo dolje, na Zemlji po kojoj hodamo. A Saramaghova moćna mašta pretvorila je put do Mjeseca od leta kroz svemir, kako to obično shvaćamo, u fantazmagorični skok kroz vrijeme.

Hej, kao rezultat vremenskog skoka, astronauti nisu sletjeli na mjesec, nego na našu rodnu Zemlju, samo ne onu kakvu poznajemo, bijelu, zelenu, smeđu i plavu, nego na neku Zemlju iz daleke budućnosti, sivo prašnjavo i bez ljudi, bez ptica, bez cvijeća, bez ijednog osmijeha, bez ijedne nježne riječi. Jedan od beživotnih i beskorisnih planeta, s drevnom poviješću koju nitko neće reći. Barem mrtva zemlja neće biti bojno polje neizmjerne bijede, ratova, gladi i patnje, kao što je bila kroz svoje vrijeme, ako je to jedina utjeha u ovoj Saramagovoj eshatološkoj viziji, ponovno napisanoj nepunu godinu prije njegove smrti.

I zapitat ćemo se zašto danas ne možemo jasno i kritički razumjeti svijet, i kako je to uopće moguće nakon dva stoljeća filozofskih i ideoloških previranja, iz kojih proizlaze mnogi i previše intelektualnih alata za razumijevanje svijeta, za orijentaciju u svakoj prašumi. događaja, za djelovanje u svim – koliko god očajnim i bezizlaznim – situacijama; kako je moguće ponovno lutati u Platonovoj špilji, ponovno se "pretvoriti u nekakva inertna bića, lišena sposobnosti suprotstavljanja, za neslogu i pobunu", kako je moguće takvo globalno, bezalternativno zaglupljivanje čovječanstvo? Odgovor je, kao i uvijek, u formulaciji pitanja: sam nedostatak alternative paralizira mozak, put bez alternative je sam po sebi dijalektička smrt, stabilno stanje apsolutne i sveprisutne gluposti, opći kolaps uma.

Jedini uzrok ovog globalnog kolapsa uma i čovječanstva je planetarno napuštanje ljevičarskih ideja devetnaestog stoljeća: anarhizma, komunizma i socijalizma. Nestanak ljevice s europske i svjetske političke scene, i to u maniri najponižavajuće izdaje ideala, pravi je razlog beznadnog beznađa današnjice. Ljevica, koja je u prošlosti predstavljala najveću nadu čovječanstva, koja je bila sposobna podići volju milijuna pozivajući se samo na ono što je najbolje u ljudskoj prirodi, uronila je u vrtloge vlastitih pogrešaka i izopačenosti, te je započela četiri desetljećima iz dana u dan sve više se udaljava od vlastitih ideala i koncepcija, te sve više nalikuje svojim političkim protivnicima i neprijateljima.

I, ako je moguće, ono što je ostalo od ljevičarske ave, još nešto uči i razumije stvarnost, trebalo bi se zapitati zašto se tako hladnokrvno i nepovratno udaljilo od svojih prirodnih izvora utjecaja, od sirotinje, od povrijeđenih, od ugroženih., ali i od onih koji još znaju sanjati, od svega što je budilo nadu i što je bilo moralno i dobro, od možda najutopijske, ali i najvrjednije i najbriljantnije društvene i humanističke vizije svijeta ? Ali zašto bi se ta virtualna ava, raznošena i nošena vjetrovima vremena, išta pitala, zašto bi se i dalje koristio pojam ljevica koji je odavno izgubio svaki prepoznatljivi sadržaj, zašto bi postojala riječ za nešto što ne samo više ne postoji, ali i samim spominjanjem izaziva nesporazume i zablude?

Ova vrludanja Saramagovih misli nisam stavio pod navodnike, kao citate, ne samo iz velikog poštovanja prema piscu i zbog svoje krivnje što preslobodno i nasumično citiram i parafraziram njegove bilješke, nego i zbog nemogućnosti izdvajanja njegovih riječi. i rečenice svoje. I tako ti ih saopćavam kao da su moje, kao njegove priraslice, nastavke i pletenice, pa sam čak mislila da je genij mogao mjesečariti u budućnost, gdje je naišao na moje današnje jauke i napisao ih tiho u svoje bilježnice.

Konačno, čovjek s dušom ne može se ne složiti s velikim čovjekom, kada se uzalud prisjeća nečeg davnog, što bi po svom sadržaju, svojim vrijednostima i progresivnim tendencijama trebalo biti naša budućnost, a ne zaboravljena prošlost. Nažalost, kao što su mnogi već primijetili, ni budućnost više nije što je bila.

(Autor je arhitekt)

JEZIK KOJIM SU NAPISANI, KAO I STAVOVI IZRAŽENI U KOLUMNAMA, NE ODRAŽAVAJU UVIJEK UREĐIVAČKU POLITIKU "FREE PRESSA"

Poštovani čitatelju,

Naš pristup web sadržajima je besplatan, jer vjerujemo u jednakost informacija, bez obzira može li netko platiti ili ne. Stoga, kako bismo nastavili s našim radom, molimo za podršku naše zajednice čitatelja financijski podupirući Free Press. Postanite član Sloboden Pechat kako biste pomogli objektima koji će nam omogućiti pružanje dugoročnih i kvalitetnih informacija i ZAJEDNO osigurajmo slobodan i neovisan glas koji će UVIJEK BITI NA STRANI NARODA.

PODRŽITE SLOBODAN TISK.
SA POČETNIM IZNOSOM OD 60 DENARA

Video dana