Irena Lausanne je aktivistica i borka za prava djece s atipičnim razvojem. Majka je troje djece, od kojih je srednje dijete, sin Khan, u autističnom spektru. Prije nekoliko dana Khan je proslavio svoj četrnaesti rođendan na koji su bili pozvani njegovi prijatelji i kolege iz razreda. Zabava je bila tematizirana likom Super Maria, fiktivnim likom iz istoimene videoigre, likom kojeg Khan obožava. Prekrasna torta, baloni, slatkiši, piće i savršena rođendanska atmosfera, no nažalost na zabavu je stiglo samo dvoje Khanovih kolega iz razreda, iako je bilo pozvano dvadeset i sedmero djece.

Tim povodom Irena se oglasila na društvenim mrežama, a objavu prenosimo u cijelosti.

- Jučer je bio Khanov rođendan. Iako smo kao i uvijek planirali rođendan proslaviti u gradskom parku na poziv dragih gostiju, dogodilo se sljedeće... Naša draga prijateljica Maria, umjesto da samo dođe na rođendan, odlučila je Khana iznenaditi na drugačiji način. .. Za one koji poznaju Khana, znaju da je on autističnog spektra i da je ove godine potpuno zaljubljen u Super Mario, Khan je cijeli dan obučen kao Mario i hoda svuda tako….Netko hoda okolo u Nikeu i Gucciju, netko obučen kao Super Mario...

Da se vratimo, Maria je počela tražiti Super Mario odijelo kako bi iznenadila Khana na zabavi, ali u potrazi za odijelom došla je do Super Mario Playhousea i ljupke Diane, vlasnice igraonice. Kad je Maria objasnila za što joj treba odijelo, Diana joj je rekla: "Trebala bi doći kod nas jer je vani hladno, pa hajdemo proslaviti Khanov rođendan u igraonici. I tako je teta Diana počastila Khana cijelom organizacijom njegove rođendanske zabave uključujući i tortu…sa Super Mariom naravno.

Khan je bio sretan zbog mnogih stvari koje su mu tamo bile radost.

Sada želim skrenuti malo drugu stranu obitelji i djece s teškoćama u razvoju koji svoje dijete pokušavaju socijalizirati na "klasične" načine kao što je rođendanska zabava u igraonici gdje roditelji sve organiziraju i nadaju se da će barem za njega dan njihov dijete se neće osjećati samo, odbačeno, te da će se taj dan uspjeti družiti i stvoriti nekakvo prijateljstvo ili barem igrati ili samo biti s ostalom djecom jer ipak su tog dana gosti došli po njega.

Na rođendanskoj zabavi kao što vidite bila su samo dva prijatelja iz njegovog razreda, naša obitelj i djelatnici igraonice (koji su bili divni domaćini).

Da mi se ovo dogodilo prije mnogo godina dok je Khan bio mlađi, a ja sam još bila tugovala i zbunjena, vjerojatno bih plakala cijeli dan i brinula se što će se dogoditi s mojim djetetom i kakav sam nesposoban roditelj, i vjerojatno bih odlučila Ja se još više izoliram i nikad mu ne pravim tulum ili ništa. Znam da se mnogi posebni roditelji osjećaju isto svaki dan.

I hvala Bogu nema me već nekoliko godina, puno radim na sebi i na osvještavanju svoje obitelji i drugih oko sebe.

ALI, nažalost, mnoge obitelji nisu u ovakvoj situaciji, veliki broj obitelji, odnosno roditelja djece s posebnim potrebama, izoliraju se od straha, tuge, pa i ljutnje na sve što se oko njih događa.

I sad nakon ovoga već smo spremni izabrati stranu i reći... Kako ovo izgleda, kako su roditelji druge djece mogli ovo učiniti... i okriviti njih i postati negativci u ovoj priči.

Ne pišem ovo da pojačavam bijes i osudu, naprotiv ne želim kriviti roditelje djece iz našeg razreda što nisu doveli djecu...Znam da svatko ima svoje obaveze i da smo svi mi zauzeti sobom i vlastitim problemima.

I znam da bez obzira na to koliko inkluzivni mislimo da jesmo, podsvjesno će strah da smo drugačiji negdje duboko u sebi prevladati da se ne angažiramo više i ne radimo nešto posebno.

I sada znam da nitko nije mislio ništa loše i da nitko nije mislio da će njegov izostanak napraviti tako veliku rupu. ALI rupa se dogodila.

Tužno je, ali sve manje želimo preuzeti osobnu odgovornost za stvari u našim životima i za ljude oko sebe jer smatramo da je odgovornost uključivanja težak posao. Samo trebamo shvatiti da je za uključivanje potrebno samo željeti i imati volju.

Pozitivna diskriminacija je više nego potrebna jer negativna diskriminacija je ogromna.. To znači da ako se dijete s teškoćama i ovakva obitelj potaknu na zabavu, budite unatoč svemu ona svjetla točka da im uljepšate dan i da ti roditelji dobiju više neće da se zaključaju kod kuće.

Vaša prisutnost možda ne znači puno, ali vaša odsutnost može značiti još više. Kad kažem prisutnost, ne mislim samo na fizičku prisutnost, već što je još važnije, prisutnost i svijest o vlastitim postupcima i postupcima. No, svatko želi vidjeti ljepši, radosniji i mirniji svijet oko sebe. Na svakome od nas je da stvorimo taj svijet.

A sada mi dopustite da vas provedem kroz ono što se događa i zašto je tako kako sam mislio da treba biti.

Već nekoliko godina zaredom slavimo Khanov rođendan u parku na prvom brdu Lünfer kod fontane.

Odlučio sam prvo otići tamo jer je to otvoreni prostor u prirodi gdje su djeca slobodna i roditelji ih lako mogu pratiti bez stresa.

Drugi razlog je taj što je cijeli party vrlo opušten i neformalan.

Treća stvar je da je svih sto odlučilo doći, znam da će iskoristiti priliku i taj dan prošetati parkom i još bolje se provesti unatoč fešti.

I četvrto, tijekom tuluma gdje smo mi prolaze drugi ljudi, natoče vodu, sjednu odmoriti se i kad vide da mu je rođendan, čestitaju Khanu.

Khan tamo nikad nije sam.

A sutra ćemo opet imati rođendan u parku i pozvali smo naše prijatelje i svu djecu iz razreda i naravno cijeli park. Ne znam hoće li biti hrane za sve, ali dat ćemo sve od sebe.

A sad ono sljedeće i vrlo važno... Sutra će možda biti kiše, a možda i ne... Spremit ćemo se, obući i uzeti kišobrane, a tu je i streha. Ne mijenjam datum jer moramo naučiti da je priroda tu da uživamo u svakom godišnjem dobu i svim njezinim ljepotama. Ako pada kiša, barem ćemo biti jedni uz druge i uživati ​​u kiši. Vidimo se u parku, majka Irene Khan koja je organizirala još jednu rođendansku proslavu u gradskom parku.

FOTO | Irena iz Skoplja o autizmu svog sina: Odbijanje, ljutnja i tuga su stanja ne uključenosti koje svaka obitelj mora prevladati