Promjena geostrateškog plana događa se brže nego što možemo zamisliti. Drugim riječima, vrijeme je to u kojem se odvija niz procesa koji ostavljaju tragove na novoj arhitekturi svijeta, a time i na društvenim sustavima – njihovom uređenju i upravljanju. Iako smo u raspravi dosta vremena posvetili uporabi sile, posebice oko utrke za najbolju poziciju u novoj arhitekturi (konkretno situacija u Ukrajini), bili bismo nepotpuni kada se ne bismo osvrnuli na sve instrumente moći koje države i najozbiljniji trkači za prijestolje koriste u toj utakmici.

Ekonomija, kojoj je cijela igra zapravo jedan od najozbiljnijih instrumenata moći, koja osim što se u proteklom razdoblju "militarizirala", doživjela je ozbiljnu evoluciju, ali i generira šokove. Stoga bismo rekli da je kao jedan od pravaca napora ili skup srodnih aktivnosti i operacija, kojima se države služe u geostrateškom natjecanju, ekonomija kao instrument moći. Sankcije nisu ništa drugo nego samo to – korištenje ovog instrumenta moći za postizanje određenog političkog cilja.

Jedna od tema koju već duže vrijeme ističemo, a koju bi trebalo obraditi ili razmotriti je proces dedolarizacije. Taj se proces posebno aktualizirao na strani revizionista, odnosno tzv autoritarnih režima koji vjeruju da će time uspjeti smanjiti ili minimizirati manevarski prostor onih koji ih izazivaju: liberalno-demokratske sustave (koji su na ovaj ili onaj način na vrhu ili na tronu u geostrateškom miljeu). U praksi je to od posebne važnosti jer je u proteklih trideset i više godina dominacija liberalne demokracije stvorila uvjete za razvoj političkih akcija kroz koje se ekonomija i sankcije koriste kao vrlo moćno oruđe za uvjeravanje i postizanje političkih ciljeva. Čak, ako hoćete, UN kao jedan od tih instrumenata moći im je u Povelji predvidio u poglavlju šest – mirno rješavanje sporova.

Kao mehanizam, sankcije su imale mješovit učinak. U velikom broju slučajeva bili su učinkovito sredstvo koje se kroz operativno upravljanje uspješno kombiniralo i koristilo kao sredstvo uvjeravanja, ali i za očuvanje svjetskog mira. U drugim slučajevima, prema nekim stajalištima, sankcije kao sredstvo mogu biti izrazito negativne i uzrokovati humanitarne dileme. Uzmimo primjer sankcija protiv Iraka i velikog broja kontroverzi koje su se pojavile kao nusproizvod – sasvim neočekivano. Nadovezujući se na dosadašnje uspjehe (opet izravno ili neizravno), liberalna demokracija ujedinila se u stezanju manevarskog prostora i na neki način ponovno naoružala ekonomske mjere, sankcije, postavljajući ih kao dio vlastitog operativnog dizajna i pristupa ili kao odgovor na provokacije – u datom trenutku Rusija, Kina ili Iran. Jedan od uvjeta za uspjeh u tim naporima je pretpostavka da se veliki dio svjetske trgovine više-manje odvija u odgovarajućem monetarnom sustavu u kojem je dolar glavna valuta koja se koristi za transakcije, plaćanja i cijene. Dakle, sankcije su osmišljene ciljajući na ekonomske mehanizme i procese koji su uvjetovani ovim monetarnim sustavom i za koje je stvorio prakse, politike, protokole i institucije da sve to operacionaliziraju.

U tu svrhu revizionisti su, između ostalog, željeli promijeniti te pretpostavke u kojima će dominantna valuta biti dolar te će tako SAD imati glavni adut u primjeni ekonomije kao instrumenta moći. U tom smislu postavlja se pitanje: što će se dogoditi ako dolar kao valuta izgubi svoju stratešku važnost ili ako mu postoji alternativa? Prema nekim mišljenjima, to značajno smanjuje mogućnosti utjecaja na određeni sustav kroz sankcije. Dodatno, može uzrokovati potres da odskok od te ekonomske mjere ili sankcije može uzdrmati vrh moći koja je generirala mjeru. Ne ulazeći (zbog prostora) u detalje o tome imaju li i koliko ove teorije svoje opravdanje, pokušat ćemo sagledati stvari iz te perspektive. Najjednostavnije rečeno, dedolarizacija se odnosi na smanjenje dominacije dolara na globalnim tržištima. To je proces zamjene američkog dolara kao valute koja se koristi za trgovinu naftom i/ili drugom robom, kupnja američkih dolara za devizne rezerve, bilateralni trgovinski sporazumi i zamjena prakse denominacije imovine u dolarima. Prema nekim stajalištima, učinci dedolarizacije mogu biti višestruki. Taj bi proces, ako bude uspješan, mogao izazvati dugoročne posljedice koje bi značile manju potražnju za dolarima i pad vrijednosti dolara na deviznim tržištima. To će značiti povećanje troškova uvoza (osobito za sve one koji ovise o dolaru kao valuti u vanjskoj trgovini), ali i osiromašenje, prije svega američkih radnika koji su ionako opterećeni utjecajem inflacije.

Neke analize povezuju ovaj proces s potresom u bankarskom sustavu koji trenutno trese "zapadnu hemisferu ovog sektora". Gubitak važnosti dolara ili potražnje za njim, prema određenim stajalištima, utjecao je, primjerice, na povećanje kamata na vrijednosne papire (kako bi se opravdala održivost dolara), a zbog virtualne likvidnosti, upravo osmišljene na toj pretpostavci superiornosti dolara krenuli su u "pucanje" na niz banaka. Tradicionalno, vrijednost bilo koje valute ovisi o imovini koju drži država koja izdaje tu valutu. Prije otprilike 100 godina, primjerice, najtraženija svjetska valuta bila je britanska funta. Nakon Prvog svjetskog rata Amerika je relativno neoštećena uspjela doći do najvećeg dijela ratnih zaliha zlata, nakon čega je započela proces zamjene funte kao valute globalne trgovine. Godine 1944. 44 zemlje potpisale su sporazum iz Bretton Woodsa, promičući bilateralnu trgovinu između zemalja u američkim dolarima, a cijenu zlata određivao je američki dolar. Tijekom vremena ili do kasnih XNUMX-ih, držanje američkih dolara smatralo se unosnijim od držanja dionica ili zlata. Ovaj trend slijedile su brojne zemlje.

U tom razdoblju postoje potezi kojima se dolar odvaja od zlata i postaje još dominantniji. Prvo dolazi tzv Londonski zlatni bazen (London Gold Pool) ili udruživanje zlatnih rezervi grupe od osam središnjih banaka u SAD-u i sedam europskih zemalja, što je značilo sporazum o suradnji i održavanju Bretton Woods sustava konvertibilnih valuta s fiksnim tečajem i obranom od cijene zlata. Zbog negativnih učinaka koji su se pojavili u Sjedinjenim Državama uoči rata u Vijetnamu, predsjednik Nixon ukida konvertibilnost dolara u zlato. Ovo odvajanje dolara od zlata učinilo je američki dolar ovisnim o tržišnoj potražnji per se, a ne o imovini koju drži američka vlada. Kao dodatna mjera koju SAD politički uspijeva nametnuti na globalnoj razini, uvođenje tzv. trgovanje petro dolarom ili vezivanje svjetske cijene nafte za dolar. To samo po sebi čini dolar vrlo traženom valutom i izravno utječe na potražnju za trgovanjem dolarima.

Dodatni plus za dolar bilo je intenziviranje globalizacije i širenje tržišta (inače, lijeka za kapitalizam) nakon raspada blokova. Stoga slobodna trgovina, prema onima koji kritiziraju ovakav pristup, postaje glavni cilj američke vanjske politike. Svi režimi koji nemaju slobodnu trgovinu ili kretanje robe, ljudi, usluga i kapitala za Sjedinjene Države su autoritarni i nepoželjni. Pa, prema kritičarima ove politike, SAD kreće s vanjskom politikom prema kojoj ako nema slobode, treba je stvoriti, pa makar to značilo rat ili upotrebu sile.

Paralelno s tim, razvoj informacijskih tehnologija, od kojih je prema nekim analizama u početku ili početkom devedesetih čak 80 posto korelirano i ovisno o SAD-u, pa je trgovina tim tehnologijama još jedna injekcija (zahtjev) za američki dolar. Povrh svega toga, čak se i bilateralni trgovinski sporazumi prisiljavaju da budu u američkim dolarima. Nakon 2014. godine i sankcija Rusiji, paralelno s cijelim inženjeringom revizionizma, Rusija zajedno s Kinom pokreće nešto što je i Gadafi planirao. Dedolarizaciju su u međuvremenu započele brojne zemlje bilateralnim sporazumima. Brazil, Kina, Australija, Argentina, Egipat, Europska unija, Iran, Japan, Saudijska Arabija, UAE i Turska također su počeli bježati "monopolu" američkog dolara.

Dedolarizacija kao dio revizionističke politike Rusije, zajedno s Kinom, svoj je vrhunac počela doživljavati prošle godine. Procjenjuje se da je globalna trgovina američkim dolarima opala za više od 20 posto samo u posljednje četiri godine. To se može odraziti na deviznu aktivu Međunarodnog monetarnog fonda, gdje se udio američkog dolara smanjio sa 71% u 1999. na samo 57% u 2021. i dalje opada. Najmračnija predviđanja, barem za sada, ako ovakvi uvjeti ostanu, su da bi se trgovina u američkim dolarima smanjila za dodatnih 40 posto, što znači da bi geopolitički moglo doći do kaskadnih učinaka nakon dominantne nadmoći Sjedinjenih Država, ali i na cijeli liberalno-demokratski svijet.. Hoće li se sva ova predviđanja obistiniti ovisi i o drugim mjerama koje su dio tzv političke ekonomije ili vojne ekonomije. Neke od njih smo već počeli viđati intervencijom američke vlade.

(Autor je sveučilišni profesor, izvanredni profesor na Državnom sveučilištu Arizona, SAD)