Svatko od nas je više puta u životu bio u situaciji da iskusi oštru, nedostupnu i neprijateljsku upravu prema građanima, bez obzira radi li se o lokalnoj ili središnjoj vlasti. Gotovo da nema slučaja da neka elementarna stvar kao što je, primjerice, zahtjev za izdavanje raznih isprava ili dobivanje neke informacije, ne zakomplicira postupak građanina pred državom i da ne mora nekoga tražiti u toj instituciji preko svojih prijatelja koji bi mu pomogli da može doći do traženog dokumenta ili informacije. Trideset godina nakon osamostaljenja možemo samo konstatirati da stvari idu sve gore, odnosno ako je do prije nekoliko godina nešto bilo barem moguće realizirati, sada je to sve teže.

Ilustrirat ću sa samo tri primjera koja sam osobno iskusio na vlastitoj koži, a vjerujem da će, nažalost, svatko od vas, koji se barem jednom u životu susreo s ovim problemom (ako je imao sreće), pronaći u njima.

Iznenadila sam se kada mi je obiteljski liječnik prije nekog vremena javio da moja kći, koja je nedavno napunila 18 godina, više nema zdravstveno osiguranje. Objasnio mi je da nakon punoljetstva djece prestaje zdravstveno osiguranje roditelja, a da bi se ono obnovilo potrebno je dostaviti HZO-u potvrdu o redovnom školovanju. To znači da zaposlenik u svakoj srednjoj školi u zemlji izdaje svjedodžbu za redovnog učenika svakom učeniku koji te godine navršava 18 godina; tada student, odnosno jedan od roditelja (jer je mala vjerojatnost da dijete zna gdje je ZZO) mora potvrdu dostaviti na jedan od šaltera ZZZ-a, gdje se u pravilu čeka veliki red i ovisno o Problem s kojim se susreću oni koji su ispred vas, čeka se desecima minuta, ponekad satima. Je li svo ovo maltretiranje doista potrebno, kako zaposlenicima škole, tako i djeci i roditeljima koji, da bi uspjeli predati traženi dokument, najčešće moraju otići s radnog mjesta ili, pak, zatražiti slobodan dan od poslodavca da to učini? ovog jednostavnog postupka evidencije.

Ne bi li bilo jednostavnije da država, odnosno službenici u Ministarstvu obrazovanja i znanosti i u ZZZ-u, koji inače plaću primaju upravo od onih koji čekaju pred šalterima, razmjenjuju podatke elektroničkim putem i podaci za redovno upisane studente koji su navršili 18 godina kako bi se uključili u sustav Fonda i automatski produžili zdravstveno osiguranje. Nije to atomska fizika, zar ne? U eri digitalizacije, izrada ovakvog programa s predloženim algoritmom uštedjet će vrijeme, novac, živce građana, a nestat će i redovi čekanja za ovaj posao. Razgovarao sam s profesionalnim programerima - za ovakav program potrebno je dva sata. Toliko!

Drugi primjer odnosi se na postupak posvojenja djeteta. Bračni par na početku prikuplja svu potrebnu dokumentaciju (originalnu kopiju ili ovjerenu presliku svakog dokumenta pojedinačno, ne starijeg od tog i tog mjeseca i sl.). Postupak posvojenja još je u tijeku, no od podnošenja zahtjeva prošlo je godinu dana, pa nadležna institucija traži da se, radi nastavka postupka, ponovno dostave svi dokumenti, sada s novim datumima, u izvorniku ili ovjerenoj preslici. izvornika. Poznaje li se psihičko stanje supružnika koji nemaju dijete, a žele ga posvojiti, jasno je da se radi samo o nastavku agonije i traume koja ih prati od trenutka kada su podnijeli zahtjev za posvojenje. , ako ne i ranije.

Zašto je potrebno da država nameće svoje građane, prvo, na način da ni nakon godinu dana nije donijela odluku hoće li im dijete dati na posvajanje i, drugo, zašto dokumenti koje su već izvađene i na čije je ishođenje već izgubljeno vrijeme, novac i živci, da bi se opet izvadile, kao da bi moglo doći do promjene datuma rođenja u rodnom listu i kao da institucije ne mogu pribaviti tražene dokumente i podatke jednim klikom po službenoj dužnosti svojim računalima, čak i na početku postupka.

Treći primjer odnosi se na stranca koji je zatražio makedonsko državljanstvo. Pitat ćete se (s pravom), zašto bi građanin jedne od najuglednijih država svijeta tražio makedonsko državljanstvo? Ali nemojmo problematizirati tu osobnu želju pristupnika. Uredno je pripremio svu potrebnu dokumentaciju u traženom obrascu i dostavio je nadležnoj instituciji. Zatim se, kako nalaže procedura, zahtjev prosljeđuje svim institucijama koje moraju dati suglasnost u postupku dobivanja makedonskog državljanstva. Razgovor s osobom obavila je i službena osoba Ministarstva unutarnjih poslova, što je ujedno bio i posljednji kontakt s nekim od nadležnih. Rečeno nam je da su gotovo sve formalnosti obavljene i da će nam se za oko šest mjeseci javiti da im uručimo rješenje. Godinu i šest mjeseci kasnije, konačno je donesena pozitivna odluka o prijemu u državljanstvo Republike Sjeverne Makedonije, a akt je bez posebne ceremonije uručen mom klijentu na šalteru, iako znamo da je dobivanje državljanstva u zemljama koje držati do svog ugleda je svečan čin, kako za državu, tako i za osobu koja je dobila državljanstvo. Na šalteru su nam nakon otprilike tjedan dana rekli da odemo po novi rodni list jer toliko traje izrada novog rodnog lista. Čovjek bi pomislio da bi dobivanje rodnog lista bila rutina u usporedbi s procesom državljanstva. Tako smo mislili i mi, ali ne i službena osoba u matičnom tijelu.

Dakle, da bi osoba dobila državljanstvo Makedonije, potrebno je priložiti "tonu" dokumenata iz matične zemlje, ali i iz Makedonije ti se dokumenti provjeravaju u nizu državnih institucija, u postupku koji trajalo godinu i pol dana u konkretnom slučaju.na kraju donose odluku hoće li osobi dati državljanstvo. Također provjeravaju dostavljene dokumente te njihovu vjerodostojnost i točnost i ako utvrde nepravilnosti, osoba neće dobiti državljanstvo, a protiv nje se mogu pokrenuti odgovarajući postupci ako se ogriješila o zakone. Kada je odluka pozitivna, to znači da su svi dokumenti vjerodostojni i ispravni. Možda za druge institucije da, ali za službenika, koji mora pritisnuti tipku na računalu i ispisati podatke generirane u registru, to nije slučaj. Za njega treba dostaviti dodatne dokumente; pa što znaju u NSA i MUP-u koji su dokumenti potrebni za vađenje makedonskog rodnog lista. I tako se sada čeka traženi novi dokument iz matične zemlje mog klijenta, kako bi se spomenuto dugme stisnulo na računalu na šalteru još jednog birokratskog bastiona makedonske države.

Doista je žalosno da se nakon toliko godina samostalnosti država, njezine institucije, političari, ali i čelnici tih institucija nisu zapitali ne bi li našim građanima barem malo olakšali formalnosti i treba li Nije država ta koja treba biti servis građana, a ne da građani budu robovi državnih institucija. Zaslijepljena želja da se samo nešto uzme i stavi u vlastiti džep, dok je netko na funkciji, a da pritom i ne razmišlja o građanima, osnovna je karakteristika naših dužnosnika, koji koristeći korumpirano pravosuđe znaju da neće niti će odgovarati.niti će odgovarati za svoj nerad i krađu,pa čak ni oni rijetki koji će s novcem koji su ukrali stvarno doći do sudova i zatvora,možda u nekom postupku informatizacije podataka i razmjene među institucijama,nešto što nikada nije radio, moći će kupiti svoju slobodu, opet na koruptivan način. Cijenu za sve to uvijek će plaćati građani.

Svaka država je jaka onoliko koliko poštuje, štiti i provodi načela individualnih prava svakog građanina. Što su činovi veći i procedure kompliciranije, to je država slabija. A cijena je visoka!

(Autor je odvjetnik)